subota, travanj 19, 2008
petak, travanj 11, 2008
četvrtak, travanj 10, 2008
Ekipa,ako ikako uspijete pogledajte film Graveyard Disturbance,nećete ga naći na torrentima to je isgurno,no na stranici www.aol.com imate taj film ali u videima,svaki video traje 8:15,ima 10 videa,pa kako jedan zavrsi pokrenite drugi,film će ići svojim tokom,a možete videa i preko downloada skinuti pa ih sve skupa povezati preko moviemakera,kako god želite,pozdrav
Lamberto Bava(moj osobno najdraži redatelj horror filmova)
Overview
Mini Biography:
Lamberto Bava was born on April 3, 1944 and was the first of a third generation...
Trivia:
Son of Italian director
Mario Bava
Larry Louis / John Old Jr.
- Ghost Son (2006)
- The Torturer (2005)
- "Impero, L'" (2000) (mini) TV mini-series
... aka Human Currency (Europe: English title)
- "Caraibi" (1999) (mini) TV mini-series
... aka Pirates: Blood Brothers (Canada: English title: DVD title) (USA: DVD title)
... aka Piraten der Karibik (Germany)
- Principessa e il povero, La (1997) (TV)
... aka Falsche Prinzessin, Die (Germany)
... aka The Princess and the Pauper (Europe: English title)
- Fantaghirò 5 (1996) (TV)
... aka Cave of the Golden Rose V (International: English title)
- Sorellina e il principe del sogno (1996) (TV)
... aka Im Brunnen der Träume (Italy)
... aka Prinzessin Alisea
- Fantaghirò 4 (1994) (TV)
... aka Cave of the Golden Rose IV
- "Desideria e l'anello del drago" (1994) (mini) TV mini-series
... aka The Dragon Ring (Australia)
- Fantaghirò 3 (1993) (TV)
... aka Cave of the Golden Rose III
- Fantaghirò 2 (1992) (TV)
... aka Cave of the Golden Rose II
- Fantaghirò (1991) (TV)
... aka Cave of the Golden Rose
... aka Fantaghirò: Cave of the Golden Rose (Australia)
- Body Puzzle (1991)
... aka Misteria (Italy)
- Testimone oculare (1990/I) (TV)
... aka Alta tensione - Testimone oculare (Italy: series title)
... aka Eyewitness
- Gioko, Il (1989) (TV)
... aka Alta tensione - Il gioco (Italy: series title)
... aka School of Fear (International: English title)
- Maschera del demonio, La (1989)
... aka Black Sunday (International: English title)
... aka Demons 5: The Devil's Veil (USA: video title)
... aka Máscara del demonio, La (Spain)
... aka Masque de Satan, Le (France: TV title)
- Protezione a vista (1989)
- A cena col il vampiro (1988) (TV)
... aka Brivido giallo - A cena col vampiro (Italy: series title)
... aka Dinner with a Vampire (International: English title)
- Uomo che non voleva morire, L' (1988) (TV)
... aka Alta tensione - L'uomo che non voleva morire (Italy: series title)
... aka The Man Who Didn't Want to Die (International: English title: literal title)
- Casa dell'orco, La (1988) (TV)
... aka Brivido giallo - La casa dell'orco (Italy: series title)
... aka Demons III (UK)
... aka Demons III: The Ogre (USA: video title)
... aka The Ogre (USA)
... aka The Ogre: Demons 3
- Maestro del terrore, Il (1988) (TV)
... aka Alta tensione - Il maestro del terrore (Italy: series title)
... aka The Prince of Terror (International: English title)
- Foto di Gioia, Le (1987)
... aka Delirium
... aka Delirium: Photo of Gioia (USA: DVD box title)
... aka Gioia's Photograph
... aka Photo of Gioia
... aka Photos of Joy
- "Turno di notte" (6 episodes, 1987)
- E' di moda la morte (1987) TV episode
- Babbo Natale (1987) TV episode
- Buona fine e miglior principio (1987) TV episode
- Heavy Metal (1987) TV episode
- Il bambino rapito (1987) TV episode
(1 more)
- Fino alla morte (1987) (TV)
... aka Brivido giallo - Per sempre (Italy: series title)
... aka Changeling 2: The Return (UK: video title)
... aka Per sempre (Italy)
... aka Until Death
- Notte al cimitero, Una (1987) (TV)
... aka Graveyard Disturbance (International: English title) (USA)
... aka Brivido giallo - Una notte al cimitero (Italy: series title)
- Demoni 2... L'incubo ritorna (1986)
... aka Demoni 2 (Italy: short title)
... aka Demons 2 (USA)
... aka Demons 2: The Nightmare Is Back (USA)
... aka Demons 2: The Nightmare Returns (USA: video title)
- Morirai a mezzanotte (1986) (as John Old Jr.)
... aka The Midnight Killer
... aka You'll Die at Midnight
- Dèmoni (1985)
... aka Demons (USA)
- Blastfighter (1984) (as John Old Jr.)
... aka Exécuteur, L' (France)
... aka Force of Vengeance
- Shark: Rosso nell'oceano (1984) (as John Old Jr.)
... aka Apocalypse dans l'ocean rouge (France)
... aka Devil Fish (USA)
... aka Devilfish (USA: video box title)
... aka Devouring Waves
... aka Monster Shark (Philippines: English title)
... aka Red Ocean
... aka Shark: Red on the Ocean (International: English title: informal literal title)
- Casa con la scala nel buio, La (1983)
... aka A Blade in the Dark
... aka House of the Dark Stairway
- Macabro (1980)
... aka Frozen Terror
... aka Macabre
- Venere di Ille, La (1979) (TV)
... aka Venus of Ille
- Cani arrabbiati (1974) (director: new scenes) (uncredited)
... aka Kidnapped (Italy: restored version) (USA: DVD title)
... aka Rabid Dogs (USA: literal English title)
... aka Semaforo rosso (Italy: alternative title)
... aka Wild Dogs
| Suspiria |
| Suspiria |
 |
| Redatelj |
Dario Argento |
| Scenarist |
Dario Argento,
Daria Nicolodi |
| Glavne uloge |
Jessica Harper,
Stefania Casini,
Joan Bennett |
| Godina izdanja |
1977. |
| Trajanje |
96 minuta |
| Država |
Italija |
| Jezik |
Talijanski |
Freiburg,
Njemačka. Mlada američka djevojka
Suzy je stigla na aerodrom letom iz SAD-a. Pada kiša i ona odluči pozvati taksi. Stigne do plesne akademije u koju se upisala te pozvoni na ulazna vrata, ali joj nitko ne otvori. Pošto pada kiša odluči vratiti se u taksi te prenoćiti u hotelu. No pri odlasku u šumi nakratko ugleda siluetu neke djevojke koja svjetli u mraku. Djevojka je studentica u školi i te noći ugleda svjetleče oči u noći te biva brutalno ubijena od nekoga. Sutradan se Suzy vrati u akademiju. Ovog puta joj profesorice i
Madame Blanc otvore vrata te se ispričaju jer joj prethodni dan nisu otvorile.
Suzy se smjesti u jednoj sobi u školi te se sprijatelji sa djevojkom
Sarom. No ubrzo se počinju događati čudne stvari u zgradi. Djevojke otkriju u katu iznad sebe leglo crva. Suzy jednog dana u hodniku sretne neku spodobu koja ju zabljesne nečim, te nakon toga postane anemična i tijekom plesa padne u nesvijest. Slijepac, koji je svirao na klaviru škole, biva ubijen od vlastitog psa vodiča. Kada i Sara tajnovito nestane, Suzy postaje sumnjičava te otkrije da je školu davno osnovala jedna vještica zvana Helena. Otkrivši tajni prolaz, Suzy uđe u tajne prostorije te primjeti da su profesorice vještice koje se bave crnom magijom. Ubije glavnu vješticu te pobjegne van, a cijela škola se zapali.
- Dario Argento je isprva planirao da škola za balet ima djevočice stare samo 12 godina. No studio i producent filma su uložili veto jer bi tako mračan film bio iznimno težak za snimiti sa malom djecom a sigurno bi bio i zabranjen. Argento je stoga povisio starost protagonista na 20 godina, ali nije promijenio scenarij, tako da neki dijalozi isijavaju naivnošču.
- Ovo je bio posljedni film kojeg je snimila Joan Bennett.
- Prvotno je glavnu ulogu trebala igrati Daria Nicolodi, Argentova djevojka sa kojom je napisao scenarij. No, on se na kraju ipak odlučio za mlađu Jessicu Harper. Ipak, Nicolodi se nakratko javlja u uvodnoj sceni na aerodoromu.
- Talijanski slogan za film je glasio: „Jedina stvar strašnija od zadnjih 12 minuta ovog filma su prvih 80“. No američki ga je distributer krivo preveo te umjesto 80 stavio 92 minute, tako da su neki krivo pomislili da cijeli film traje 104, a ne 92 minute.
Većina kritičara je hvalila "Suspiriju". Ed Gonzalez je pisao samo pohvale: "Postoje horor filmovi koji straše i postoje horor filmovi koji uzdrmaju osjetila; "Suspiria" ih još uvijek trese i 25 godina nakon nastanka...Svaki, baš svaki kadar je neopisivo lijep, kao da gledate "Tajnu iza vrata" u Techicoloru!", a Rumsey Taylor: "Strani horori su dobrodošao odmak od konvencija i njegovanja inovacija. U pogledu tehničke moči kralj talijanske horor kinematografije je Dario Argento. Njegovo remek-djelo je neobična "Suspiria", koja ima najbolji slogan za bilo koji film strave...Ono što straši ljude nije prizor čudovišta nego nelagoda neizvjesnosti koja ju prethodi. Argento iskorištava tu paranoju kroz cijeli film. Njegovo čudovište se toliko iščekuje da kada se konačno pojavi na kraju njegova klišejizrana funkcija biva zaboravljena". Jeremy Heilman je napisao: "Sve je barokno i pretjerano, uključujuči i očito lažno nasilje, ali to daje filmu oučljiv stil koji ga čini uzbudljivim". S druge strane, David Nusair nije bio zadovoljan: "Suspiria" redatelja Darija Argenta je takozvani "klasik" horora kojega su hvalili i poštivali čak i kritičari koji inače ne vole taj žanr (Leonard Maltin, na primjer). Ali ja se ne mogu načuditi zbog čega se stvorila tolika fama, pošto je film dosadan i zastario...Ne može se osporiti da je "Suspiria" režirana sa stilom. Argento, iako još početnik, zna kako uokviriti kadar. No sav vizualni stil svijeta ne može nadoknaditi slab scenarij"
Stavio sam vam nekoliko linkova na kojima si možete skinuti fontove(horror fontove)koji su meni osobno bili zanimljivi i ja ih također koristim,pa vam savjetujem da ih svakako skinete i isprobate...
Tip sa vrlo očitim psihičkim problemima iz djetinjstva preko vikenda napušta ženu i sa ljubavnicom Ariel odlazi u udaljenu obiteljsku kućicu. Nakon par kratkih seksualnih partijica počinje mu se prikazivati demon kojega je vidio u noći smrti svojih roditelja. Malo po malo, naš protagnosti počinje luditi i kreće u opetovanje ubijanje “jadne” Ariel. Naime svaki puta kada je ubije, nađe se u nekakvom stanju delirija gdje je ona ponovno živa.
Ako se ne varam nedavno je snimljen neki sličan filmić gdje tip bez uspjeha konstantno ubija svog “pacijenta” u nekoj šumskoj kolibi. Nisam gledao, ali me tematika i nije baš zanimala pa mi je bilo svjedeno. “Killing Ariel” sam neki dan vidio u DVD shopu u klasičnom “euro” holografskom izdanju u kakvom u Austriji i Njemačkoj izlaze raznorazne debilane od filmova. Film je ono… Hm…
Gina Philips, nekima poznatija kao Trish iz prvoga “Jeepers Creepers”, glumi mladu asistenticu koja na fakultetu u Londonu proučava povijest širenja kuge. Opsesivno istražuje čudnu i mračnu prošlost sirotišta za djecu za koje joj mentorica otkriva da se ruši u roku od 24 sata. Kako želi dokazati svoje teorije Anna po noći ulazi u mračne hodnike sirotišta u kojem nailazi na nešto mnogo gore od onoga što je očekivala.
Nedavno sam vidio prilično loš DVD cover za ovaj filmić - nekakva photoshop bezvezarija me odbila od gledanja, ali sam vidio da je tu ova cura iz Jeepers Creepers, pa sam si rekao ajmo “bolesnoj kući” dati šansu. Uz to, naletih na neki review koji je filmu dao 9/10…
Ne sjećam se kada sam neki film htio zagasiti 4 puta a da još nisam došao niti do tridesete minute. Pričica mi je čak bila i zanimljiva, ali majko moja, cijeli film je toliko mračan da jednostavno izgubiš volju za gledanjem. Osim što je sve snimano u potpunoj tmini, u montaži je dodan i neki crno-plavi
overlay efekt koji dodatno ubija svaki iole vidljiviji dio filma. Mislim jebeš horror u kojemu neko krepa, a ti trebaš 3 puta vraćati tu scenu da pokušaš skužiti tko/što/kako… Stvari dodatno ubija “poseban” način snimanja sa lošim kadrovima i katastrofalno videospotovskim drkanjima na montažnom stolu (ekranu). Šta je najgore film je i imao solidan budžet, ali jednostavno - ništa se ne vidi…
Dok nevoljko čekam remake poznatog slashera sa Jamie Lee Curtis (i Leslie Nielsonom, lol) “Prom Night”, na tapet mi je došlo direkt-na-DVD izdanje filma “April Fool’s Day” - isto tako remake znanog slashera iz zlatnih osamdesetih. O originalu sam pisao u
svom osvrtu , a čudilo me da je netko išao obraditi film koji je po svojoj ideji toliko specifičan, da jednostavno nema poante ponovno gledati jedan te isti twist. Neću odlaziti u spoilere, pa da se bacim ukratko na ovaj filmić.
Desiree je pripadnica bogatog jet seta koja u svojoj viletini organizirava
debutante ball za svoju prijateljicu koju glumi u zadnje vrijeme u žanru popularna Scout Taylor-Compton (Halloween remake). Party se dešava na prvi april, te usred bezvezne spaćke jedna osoba umire. Godinu dana kasnije, protagonisti spaćke dobivaju poruku od mrtve osobe koja im se prijeti osvetom. Kako se to radi u slasherima, jedna po jedna osoba biva napadnuta.
Film su režirala dva tipa koja je kao zovu the Butcher Brothers. Debilana svjetska, a do sada su žanrovski radili samo jedan od filmova iz prvog After Dark Horrorfesta - The Hamiltons. Prvih desetak minuta prolazi u takvom tonu da jednostavno želiš da svi bogaturni krepaju najgorim smrtima (što je pozitvna stvar), ali malo po malo film se počinje utapati u stereotipima, debilanama i bedastoćama. Osim što jednostavno znaš što se zbiva, koja je poanta filma, koji je twist - nije ni zabavno gledati rupe u scenariju koje te jednostavno tjeraju da razmišljaš o premotavanju unaprijed samo da ta šarada prestane.
Na trenutke je tu bilo dobrih komičnih elemenata koji i djeluju opuštajuće i smanjuju ozbiljnost filma, ali prekaljeni fan slashera poput mene se nije baš posebno zabavio. Ono što mogu spomenuti je i dosta loša gluma, a jedina pozitivna osoba na tom planu je spomenuta Scout. Uz nje, glavna protagonistkinja, model po zanimanju, je iskreno vrlo ugodna oku i diže zanimanje bar za 15% (jeb’ga, moraš tražiti i najmanje detalje da te obraduju). Oni koji nisu gledali original i koji su relativno novi u horror žanru (posebice slahserima) će možda i film smatrati zabavnim, ali kod mene ne dobiva prolaznu ocijenu.
U zadnjem paketiću iz domaće online videoteke
Videonet, našao se i film za koji se baš nisam otimao da ga pogledam. Nisam neki posebni fan prošla dva nastavka (gdje mi je drugi mnogo bolje pasao od jedinice), tako da mi ovaj novi Resident Evil nije obećavao ništa posebno. Reda radi, odlučih ga odraditi i nevjerojatno ali film mi ponudio sat i pol opuštajuće
mindless zabave.
Stavimo sa strane događaje iz prošlih dijelova (ni ne sjećam se pretjerano tko je koga makljao), “Resident Evil: Extinction” se događa u bliskoj budućnosti gdje se T-virus toliko proširio da je Svijet postao nekakava Mac Maxovska apokalištična sredina. Na površini su samo zombiji i oni rijetki sretnici koji su preživjeli, dok se duboko pod zemljom nalaze tajni laboratoriji (mini gradovi) te zle Umbrella korporacije. U američkom laboratoriju se svojski radi na kloniranju Alice, te korištenju njene krvi za moguće riješavanje T-virusa. Kada Umbrella shvaća da je Alice u blizini, kreću po nju…
Nevjerojatno, ali film sam sa guštom pogledao od početka do kraja. Nije baš neka ekstra kvaliteta da ga se može hvaliti radi svojih pozitivnih aspekata, ali je od početka do kraja akcija doista konstantna, te u nekim trenucima čak i napeta (makljaža u Las Vegasu). Valjda što manje očekujem od filmova to me više mogu zabaviti, jer stvarno nemam neke velike zamjerke koje bi mogao spočitavati ovom fillmu. Kako i u dokumentarcima na DVDu kaže ekipa koja je radila film, ciljali su na to da naprave nekakav crossover između zombie filmova i Mad Maxa, te su iz moje perspektive uspjeli.
Još jednu stvar moram staviti na stranu, a to je izvornik u obliku igrice - osim one na Nintendo Wii nisam igrao niti jednu, tako da ni neznam dali je ovaj postapokaliptični Resident Evil uvreda sa tijek radnje kroz igrice. I ako je tako, nemam ništa protiv autora, slažem se sa onima koji su protiv direktnih obrada igrica u filmovima jer to inače baš posebno ne uspjeva.
Kroz tijek filma, neke stvari su me smetale, ponajviše nekakve bedastoće u scenama kada konvoj napada jato zombie vrana i recimo nepresušan izvor zombija iz kontejnera u Vegasu, ali mislim da nitko od ovog filma i nije htio napraviti nešto drugo od potpuno opuštenog i nepretencioznog horror akcije.
Kako najbolje završiti naporan radni dan? Pa dakakom gledanjem jednog od novijih Sci-Fi Channel TV filmova. Ogre je filmić koji je svoj TV debi imao prije kojih desetak dana i mogu reći film u globalu i nije toliko loš koliko bi očekivao od produkcije spomentog kanala. Priča se vrti oko “zaboravljenog” sela iz 1800tih godina, koje periodično mora žrtvovati jednog svoga sumještanina velikoj mrcini u obliku Ogrea. Ako vam nije poznat ovaj pojam, sjetite se simpatičnog zelenog Shreka i ubacite ga u negativni kontekst. Da stvari budu zanimljivije, hrpica teenagera odlazi u šumu i baš naleće na krivo mjesto u krivo vrijeme.
“Ogre” se diči poslovično mega lošim CGI efektima, gdje beštija baš evidentno djeluje kao ispljuvak neke ne pretjerano kvalitetne kompjuterske animacije. Za Sci-Fi Channel su ovakve CGI makinacije potpuno normalna stvar, a nakon što sam prije par tjedana vidio njihovog “
S.S. Doomtroopera“, svi monstrumi mi ispadaju čudo moderne tehnologije :-) Da, morate baciti oko na Doomtroopera, jednostavno morate…
E pa sada uz užasne CGI efekte, film i nema toliko debilnu priču na kakvu smo naučeni. Uz to, glumačke performanse su ovaj puta na mnogo boljem nivou (opet od onoga na što su nas face iz Sci-Fi Channela naučile), pa film ma kako loš u globalu izgledao, za par koraka iskače iz njihovih tipičnih produkcija.
Usput da spomenem da se među glumačkom ekipom nalaze neki mladci koji su glumili u filmovima tipa “
Final Destination 3“, “
Chupacabra Terror“, “
BloodRayne II: Deliverance“, “Lake Placid 2″, a tu je i Katharine Isabelle poznatija kao Ginger iz Ginger Snaps trilogije. Osim trilogije i nisu neki filmovi koji daju
good rep, ali ekipa djeluje solidno.
Ovo je najbolji novi zombie horror! Mo’š mislit, “Day of the Dead” remake je jedno od većih smeća snimljenih u ovom mileniju. Veze sa originalom su izuzetno male - osim imena, u igri je vojska i imamo zombije. OK poslije i imamo nekakvu modernu verziju legendarnog “zombija koji napreduje” Buba, ali je i on toliko idiotno iskrivljen da je to strašno. Film je snimila ista producentska kuća koja je kriva za bezbroj novih rimejk/prikvel/sikvela u omiljenom nam žanru, a sa ovim su se valjda trudili da naprave nešto loše poput “
Day of the Dead 2: Contagium“. Recimo da su skoro pa uspjeli, ovo je valjda imalo par milja više budžeta pa je ipak generalno mrvičicu bolje od Contagiuma.
Zombie filmovi su jedno od većih dna horror žanra u zadnjih desetak godina. Nasnimilo ih se toliko da sam ih apriori počeo mrziti i prije gledanja. Kada su objavili informacije o snimanju ovoga filma ostao sam negativno potresen, ali kada sam vidio da će ga snimati Steve Miner, ponadao sam se da će bar njegovo ime stvoriti nešto bolje. Ovo što sam vidio je katastrofa, a negativno me razočarala Mena Suvari koja je pristankom snimanja ovakvog govna sebi bez beda učinila filmski harakiri.
Nekakve smislene radnje u filmu baš i nema, većina se celuloidne trake troši za velike količine zombie akcije. To bi i bilo ok, ali uz ove CGI efekte, c’mmon - pa jebemu kako može netko sa svojim imenom stati iza ovakvih jebenih Spectrumskih vizualnih izdrkavanja? Budžet je gadna stvar, ali nekakve standarde bi se trebalo poštivati. A dobro, i neki mnogo skuplji filmovi se u zadnje vrijeme diče sa CGI govnima (”I Am Legend” anyone?), ali nekako mi nije gušt gledati kompjuterske zombie kako gore u manirama Gameboy animacija i štrcanje krvi koja je bazirana na mini efektu skinutom sa neta za koja dva dolara. Uz to, zombiji su se malo unaprijedili, sada su u određenim scenama skoro pa cirkusanti…
Uf, smeće od filma - da nije mi nikako sjeo…
Iskreno, nisam neki ljubitelj mind fuck filmova. Stvarno su rijetki petci kada imam volje prionuti gledati neke noviji horrorčič iz masovne produkcije koji se trudi pružati nešto više. Rijetki uspjevaju u tome, pa takve filmove preskačem kao šugu. Ovo sam pogledao, čisto reda radi jer sam vidio taj holografski dvd koji me zaintrigirao :) Za film nemogu reći da je loš, al nije me baš ni fasciniralo osamdeset minuta konstantnog propadanja njegove psihe i gubljenja tla pod nogama. Ni finale me nije baš ostavilo osupnuto, mogli su malo bolje to odraditi…
Prošli horror petak na NovaTV je započeo sa filmom
Bugs, iza kojega je odmah krenuo filmić o ubojitim zmijama “Silent Predators”. U malom gradiću St Vincent došlo je do velikog povećanja stanovništva usred konstantne izgradnje novih kuća. Ovako glupu informaciju spominjem samo radi toga jer je miniranje zemlje utjecalo da ubojite čegrtuše uteknu iz svojih jazbina i počnu ubijati ljude. Da stvar bude zanimljivija, to nisu obične zmije već X-ta generacija mutacije između čegrtuše i neke mega opasne tropske zmije. Spektakl počinje.
Prvo što ti zapne kada počneš gledati film su glavni glumci - fabulozni Jack Scalia i propaliji Harry Hamlin. Ovoga prvoga znate iz raznih akcijskih B filmića, a ovaj drugi je ako se ne varam bio jedan od glavnih tipova u “LA Law”. Hamlin glumi novoga šefa vatrogasaca koji dolazi u spas cijeloga grada, dok je Scalia pohlepni lokalni moćnik čiji su zelembaći u igri.
Film je onako prava TV animal attack tupavoća, dok se mogu pohvaliti da su sve zmije (ili barem velika većina) prave - nema ofucanih CGI efekata. Yeah! Napokon. OK radi toga su ipak kao realne zmije u igri, a ne neke mega mutantoidne živine, ali ne korištenje CGI-a je odlična stvar. Trash index filma je došao skoro do vrha negdje oko dvadesete minute filma kada imamo nespektakularno scenu Harrya i njegove trebice kako se šeću po šumi, a ono odjednom mega napeta mjuza, siktanje zmija, a doslovno niti jedne zmije u blizin. I ako su i dve zmije na području od 20 metara oko tebe - jebeno imaš brdo mjesta za bježati. Trenutak za pamćenje zasigurno…
Do kraja imamo one očekivane fore ala Harry Hamlin
to the rescue kombinirane sa brutalno glupim i nerealnim napadima zmija na jadne građane. Tupavo, ali animal attack film na domaćoj TV se ne preskače.
Nekog čarobnjaka se prije sto godina ubilo, a kako to inače ide tik pred svoju smrt on nagovješćuje svoju osvetu. Radnja se šalta u sadađnje doba gdje grupa teenagera uz svoju zajebanciju iz groba diže opasnog nam čarobnjaka, koji se na ovaj Svijet vraća u obliku nekakvog strašila sa glavom u obliku velike buče (tikve, ili kako već: imate sliku). Malo po malo počinje riješavati građane selca gdje je živio, a neki mulac pokušava spasiti stvar.
Majko moja. Kako potrošiti dvije minute pisajući o filmu kojega si prestao gledati nakon cca 50 minuta. Ako pratite HorrorHR znate da bez premotavanja i gašenja gledam svakakve opskuritete, ali ovaj film je jednostavno bio toliko loš da ga nisam mogao odgledati do kraja. Način snimanja, gluma, tijek radnje - sve je mega loše.
Jedino što sam primjetio iole zanimljivo za spomenuti je pojavljivanje Linnee Quiqley, koja dakako ima svoju dvominutnu golu scenu pod tušem i par scena sa legendarnim John Carradineom, koji je u vrijeme snimanja filma već bio mrtav, pa se koristila neka njegova arhivirana snimka. Majko moja, preskočite… Stvarno, ovo je loše za mozak.
Mlada
wannabe novinarka Kim kreće za pričom o djevojci koja je počinila samoubojstvo bacivši se sa zgrade i u istom trenu se zapalivši. Ono što Kim nije očekivala je da će je ovaj događaj uvesti u duboke probleme sa kultom koji u njoj vidi savršenu osobu za inicijaciju. Prvi “
Silent Night, Deadly Night” film koji je izašao u 1984 godini je za to vrijeme bio stvarno šokantno ostvarenje koje je dobrom starom Djedu Mrazu (Božićnjaku) dodalo Mr. Hydeovsku ličnost. Traumatizirani dječak Billy imao je nepriliku vidjeti kako manijak obučen u Djedicu maltretira i naposlijetku ubija njegove roditelje. Nakon X godina oblači istu tu “uniformu” i kreće u pokolj. Ako niste upoznati sa serijalom, stvarno preporučam da se bacite samo na jedinicu. Film je uspio, uzrokovao stotine pritužbi distributerima ali je postao kultno žanrovsko djelo.
Nastavak je bio poseban zato jer je uspio u copy/paste tehnici doslovno prekopirati tridesetak minuta prvoga filma, a treći je bio jednostavno loš.
Svakog Božića se ubacujem u štimung Xmas horror filmova i ova četvorka je u tome našla svoje počasno mjesto - i to da otvori maraton za kraj 2007. godine. Ono što je najvažnije u ovom nastavku je to da priča nema nikakve veze sa protekla tri nastavka, tj. zapravo sa ovim počinje bastardizacija serijala koja završava sa isto nevezanim “Silent Night, Deadly Night 5: The Toy Maker”. Nekima koji su gledali dvojku i trojku ovo može biti pozitivna stvar, ali jeb’ga, i u ovom novom ruhu “Silent Night, Deadly Night” nastavci su razočaravajući.
Film se vrti oko mlade pripravnice Kim kojoj nitko ne daje pravi novinarski zadatak. To je ponajviše radi utjecaja muškog kolektiva u firmi koji na nju gledaju samo kao “piece of ass”, a ni ne pomaže joj to što je u ljubavnoj vezi sa lokalnim redakcijskim jebačem. Usprkos protivljenu urednika, Kim kreće u istraživanje samoubojstva i već nakon 10 minuta postaje meta ženskom kultu. Uskoro joj se počnu priviđati ogromni zmijoliki žohari (da, baš tako izgledaju) i svijet joj se počinje raspadati. Uskoro saznajemo da je to radi kanaliziranje njenih strahova (!?) i da curke prizivaju njenu inicijaciju koja mora završiti sa žrtvovanjem.
Film je stvarno bezvezan, ali ajde bar ima cool ekipicu koja je bila povezana sa filmom. Scenarij i režiju potpisuje Brian Yuzna, što postaje evidentno čim se prvi specijalni efekti pojave na ekranu. Ako znate njegove filmove, poznat vam je vizualni stil koji on “fura”. Osim njega tu su Clint Howard (borio se sa divljim svinjama u “Evilspeak” i glumio sladoledara u “Ice Cream Man”), legenda žanra Reggie Bannister, pa čak i glumica koja je utjelovila Octopussy u istoimenom filmu o James Bondu.
Makar naslov filma “smrdi” na Božić i radnja se dešava na taj
sveti dan, nema nikakvih direktnih poveznica i iskorištavanja ovog blagdana. Očito ću za pravi horror xmas osjećaj morati ponovno pogledati “
Jack Frosta“, dakako ne onog sa Michael Keatonom :-)
Sve u svemu, četvorka je totalna bezvezarija od filma. Ovo je tipičan primjer horror nastavka koji nakon 2-3 nastavka pokušava osvježiti pristup prema serijala i usred toga potpuno promašuje. Jedini dobar aspekt filma su efekti, koji su na trenutke stvarno zabavni.
Na Tales from the Crypt seriju mi je uvijek bilo gušt naletiti na raznim njemačkim TV kanalima. Makar sam kužio samo kad bi netko rekao “ja” ili “nichts”, kad vidiš onog kosturavog Crypt Keepera nemožeš prebaciti kanal. Modus operandi kod Tales from the Crypt serije - stripovski izvornik, creepy priča te brdo poznatih glumaca i redatelja. Trenutno gledam nasumično po 4-5 epizoda, ali prvo će do kraja pasti druga sezona.
The Thing from the Grave (ep. 12
Očajna kućanica Terri Hatcher glumi mladu vrlo uspješnu manekenku koju nasilni dečko konstantno maltretira i zlostavlja. Kada joj utočište ponudi playboy fotograf, ona bez razmišljanja prihvaća i dolazi na prvi dejt. Fotograf joj u ime ljubavi daje nekakvu ogrlicu i obećava joj da neće više nikada dopustiti da je bivši ponovno napadne. Uskoro saznajemo da je on doista čovjek od riječi, te da mu ni smrt nije prepreka… Solidna epizodica, sa dobrim efektima i fora
gore scenom u završnoj borbi. Usput, režiser epizode je Fred Dekker. čovjek koji nam je doneo “
Night of the Creeps” i “Monster Squad”.
The Sacrifice (ep. 13
Kim Delaney glumi ženu multimilijunaša koja se “zaljubljuje” u prodavača osiguranja koji je upravo krenuo u posao sa njenim mužem. Između njih dolazi do iskrica, te se nakon par seksom začinjenih noći odlučuju na ubojstvo bogataša. Plan je savršeno odrađen, ali u igru dolazi vlasnik osiguravajuće tvrtke (legendarni Michael Ironside), koji ima svoj plan. Nažalost, usprkos njegovoj pojavi ova epizoda je totalno idiotna, nema veze sa horrorom, a twist je i nakon drugog gledanja (naletih nedavno na satelitu) totalno blesav.
For Cryin’ Out Loud (ep. 14
Marty Slash je glazbeni producent koji uspješno provodi prevaru iz koje bi trebao izaći popriličmo bogatiji. Između njega i savršenog života postavljaju se dva problema - korumpirana bankarica (Alova Peggy iz legendarne serije “Married With Children”) i unutarnji glasovi koji su mu se nedavno počeli javljati. On postepeno ludi i u fora twistu šokira sve ljude u prepunoj diskoteci i greškom si uspije zacementirati smtnu kaznu. Twist se radi načina snimanja može i ranije shvatiti, ali lik Martya je totalno dobro odglumljen i drži gledateljevu zanimaciju do kraja.
Four-Sided Triangle (ep. 15)
Mlada (i oskudno odijevena) Patricia Arquette je djevojka koja je u bijegu pred zakonom i utočište pronalazi kod srednjovječnog bračnog para na zabačenoj farmi.
Pater familias svoje hormonalne probleme pokušava liječiti u seksualnim pokušajima sa mladom djevojkom, ali u igru dolazi njena zaljubljenost u strašilo (?!). Twist i finale epizode je sasvim solidno.
U tromastičnom efektu, film otvara prikaz mlade trudne djevojke koje njena majka sa demoničnim izrazom lica tjera da gura, gura i izbaci “dijete Sotone” iz sebe. Djevojka u urlicima umire, tik nakon što je porodila maloga mutanta sa kojim je njegova bakica toliko sretna da mu deformirano tijelo sa ponosom pokazuje svojoj maloj dječici. Rodio se “Mutant Man” - i na sreću (ili žalost) on nije nikakav parodirani super heroj, već najobičniji ružni mutirani redneck kakavih smo se kroz godine stvarmo nagledali.
Dvije obitelji u velikom kamperu odlaze iz grada na opuštanje u prirodu i dakako naleću na familiju koju predvodi “Mutant Man”. Kasapljenje i čupanje udova počinje, žene, djeca, geekovi - nitko nije pošteđen ;-) Film je blago rečeno totalna propast jer doslovno osim par solidnih jednosekundnih scena makljanja ne nudi ama baš ništa.
Budžet je bio na razini prikladnoj za ovakvu iznimno malu neovisnu produkciju, tako da glumci smrde kao da su standardna postava nekog od lošijih Trominih filmova. 74 minuta je jedva prošlo i sada mogu potpuno izbrisati ovaj film iz svog pamćenja. Dakako prije toga sam morao i vas inficirati sa čitanjem oko ove gluposti…
Mladi fotograf dolazi u malo, snijegom pokriveno Kanadsko selo, da bi napokon pronašao inspiraciju za seriju fotografija. Smješta se u ladanjsku kuću koju vodi naizgled normalna srednjovječna žena Agatha. Nakon što mu spomene svoju kći Lilly koja u krevetu leži okovana bolešću, on osjeti nekakvu nepoznatu privlačnost i pokušava upoznati djevojčicu. Jednog dana je primjeti u staji kako vozi biciklu i u trenu kada joj želi pružiti ruku, djevojčica nestaje. Što je u trulo u državi Kanadi?
“Winter Lilly” je jedan od onih filmova koji uz glumačku postavu od troje ljudi pokušava polako razraditi misteriju i završiti sa naprasnim krajem. Dok je radnja stvarno iznimno spora, ipak se nekako interesiraš za to što se zbiva sa Lilly. Rješenje filma je možda za te godine imalo u sebi nešto originalno, ali uz toliku masovnu produkciju horrora koju sam pogledao od tada, već nakon deset minuta znaš što će se desiti. Baš šteta…
Glumci su svoju stranu odradili na sasvim solidnom nivou, dok mi je pomalo smetao način montiranja kadrova. Sva ta “usporavanja slike”, ponavljanja jednih te istih scena jednostavno nisu djelovala dobro. Glede radnje moram još spomenuti da se film svojim zapletom dira u pedofiliju i nekrofiliju.
Ćaća se vraća sa poslovnog puta i svojoj obitelji donosi dar koji je priskrbio na putu. Dok svi očekuju nešto korisno ili bar zabavno, on iz paketa vadi stari zidni sat. Stavljaju ga na zid i kreću na spavanjac. U to vrijeme neka stara babetina se šeće ispred kuće i sa šokom gleda kako se uz pratnju gromova kuća mijenja izgled u onu “klasičnu” iz Amityvillea.
OMFG - dali može biti da je sat koji je
pater familias doneo uklet? Na moju sreću sa ovim filmom završavam moje dvotjedno druženje sa Amityville serijalom. Mislio sam lupiti još i
remake, ali iskreno za sada više nemam volje se bakćati u ovim ukletim vodama…
Film iz perspektive radnje i nije nešto - ukleti sat počinje zaustavljati vrijeme i u to doba se dešavaju čudne stvari, viđaju se nepostojeći likovi, neki od članova obitelji postaju opsjednuti i dakako X ljudi mora izgubiti svoje živote. Iskreno nemam baš ništa posebno da napišem o ovome filmu osim da ga spomenem iz jedne druge perspetkive - pogleda na specijalne efekte.
Makar sam negdje davno čitao da su efekte radili ljudi iz KNB-a, sada nemogu naći nikakve poveznice sa tim, ali moram reći da u filmu ima par stvarno zanimljivih, kako bi rekao oku ugodnih scena. Tu ponajviše mislim na prvu dinamičniju sekvencu pobješnjelog psa koji napada ćaću i koji ga prilično realistično grize dok mu ovaj zabija razbijenu bocu u glavu. Kasnije kako se film počinje razvijati, možemo se zabaviti u nizu efektata koji nekako vuču na horror đir osamdesetih.
Kada već Amityville filmovi ne nude ništa pametnoga, eto u “Amityville 1992: It’s About Time” bar možete viditi neki dobar
kill. Ostatak filma je potpuno neposeban…
Iskopao sam iz arhive par Anchor Bayovih UK dvd izdanja koja sam jednom kupio u Londonu, a doslovno ih do jučer nisam ni otpakirao. Jedan od njih je “Madman”, film koji je u doba
video nasties skandala u Velikoj Britaniji zapeo na crnu listu VHS izdanja. Priča počinje najklasičnije što može - ekipica uz logorsku vatricu priča o istinitim horror pričama, a najviše interesa dobije priča o Madman Marzu. Marz je lokalac koji je živio u obližnjoj šumi i jedne je večeri popizdio i sa sjekirom riješio cijelu svoju obitelj. Seljaci su ga uspjeli uloviti i objesiti, ali njegovo tijelo je preko noći netragom nestalo. Legenda kaže da ako u šumi pozovete njegovo ime, Marz će se vratiti u svoj krvoločni pohod. Šta mislite, dali ga je netko od ekipice uz vatru pozvao?
Mogu reći da mi se “Madman” u globalu dosta svidio. Film se uopće ne trudi prikazati nikakve debilne odnose među ljudima, postaviti nekakve cake,
back story ili bilo što slično. Stvar je vrlo jednostavna - Marz kreće u napad i konstantno riješava ljude. On kao ubojica u horror filmu je prilično kvalitetean - baš je ogroman, jake fizičke konstitucije, specifičnog glasanja i prilično gadne nasilne naravi. Sa njim praktičke nema neke igre mačke i miša, kada na nekoga naleti, vrlo brzo ga riješi. Makar mu je glavno oružje sjekira, sa njom kreće tek negdje od polovice, a do tada se snalazi sa razno raznim oštrijim objektima.
Gledao sam potpuno
uncut verziju filma, koja ima svoje brutalnije metode. Tu se posebice ističu “otpadanja” ljudskih glava, koja su stvorile famu oko ovoga filma, ali i imaju svoje očite vizualne nedostatke. Kako se približava kraj filma, scenarij nudi neke recimo inovativnije trenutke odnosa ubojica-tipični likovi koji će preživjeti, na kakve nismo naučeni u kasnijim
copy-paste slasherima. Eto, sve u svemu dobra zabava za subotu navečer… Btw u filmu glumi i Gaylen Ross, poznatija kao heroina Francine iz Romerovog “
Dawn of the Dead“.
Neki dan nakon gledanja jedne od epizoda Freddy’s Nightmares, baš me nešto puklo da se napokon bacim na seriju “Friday the 13th”. Ne pričam o filmskom serijalu, već o seriji koja je startala 1987 godine i u slijedeće tri sezone doživjela preko 70 epizoda. Dok su Freddyeve noćne more u nekolicini epizoda imale Freddya, nažalost ova nema nikakve veze sa Jasonom i njegovom opsesijom “zabave” sa teenagerima. U centru priče su Ryan i njegova sestrična Micki koji su zajedno naslijedili antikvarijat kroz kojega je kroz godine prošlo mnogo “čudnih” objekata…
#01 - The Inheritance
U prvoj epizodi se nakon smrti strica po prvi put upoznaju Ryan i Micki i makar im je inicijalni plan prodati antikvarijat, ubrzo uz pomoć stričevog partnera shvaćaju da su svi artikli koji su prošli kroz taj shop bili ukleti. Tj, bolje rečeno svaki je imao svoju priču i neke “zle moći”. Epizoda počinje malo dosadnjikavo, ali nakon njihovog upoznavanja kreće solidna priča o ukletoj lutki i djevojčici koja uz nju počinje ubijati ljude oko sebe.
#02 - The Poison Pen
Jeda od fratara u obližnjem samostanu je prozvan proricateljom smrti, jer ono što napiše u svoj dnevnik se vrlo brzo obistini. Ryan i Micki kreću
undercover u samostan da skuže tko se nalazi iza misterioznih smrti i da vrate nalivpero koje ljudima daje mogućnosti stvaranja nečije sudbine. Dosta zanimljiva epizoda, ali nažalost sve scene unutar samostana su jako loše osvijetljene, pa se na trenutke uopće ne kuži šta se zbiva na ekranu. Kako je u tim trenucima onako “udarna” glazba, osjećaš se kao tukac jer ne vidiš što je tako napeto…
“Friday the 13th: The Series” ima potencijala. Epizode traju po 45 minuta i skoro nemaju nikakvog komičnih trenutaka, već se primarno fokusiraju na horror elemente.
Ah, stvarno dugo nisam gledao ovaj filmić. Makar sam jučer krenuo sa
old school slasherom u kojemu se pojavljuje Daphne Zuniga (njen drugi
slasher btw), odlučio sam se danas da u player stavim DVD osmoga dijela popularnog Friday the 13th serijala. Za HorrorHR sam pisao o par ranijih nastavaka, ali baš mi se nije dali pratiti redoslijed i po deseti put pogledati četvorku, tako da mi je na tapetu završila Jasonova epopeja po Manhattanu. Ma koliko gupo ime filma zvučalo, početnih desetak minuta filma su mi među najboljima i pamtljivijima iz cijeloga serijala. Staviti ću sa strane tupave činjenice koje su dovele do novoga oživljavanja jadnoga nam Jasona, ali kada se pojavi i napada onaj prvi par na brodu, jednostavno djeluje nekako sirovo i savršeno.
Kada se riješi početnog “griješnog para”, Jason se penje na brod koji je sa hrpom teenagera upravo krenuo prema New Yorku. Savršeno mjesto za upražnjavanje ubojitog instinkta, brod kreće po nemirnom moru, a Jason ulazi u rješavanje jadnih maturanata. Najpozitivnija stvar u ovom filmu je to što se Jason stvarno vrlo često pojavljuje u kadru, a u većini dijelova izgleda odlično. Dakako moraju se stvari upropastiti, te kada se napokon borba prebaci na tlo Manhattana, shvaćamo da je Jasonova faca rađena od neke najjeftinije gumene pjene. Pas mater, zašto je morao skidati masku…
Ok, stavimo sa strane moju “ljubav” prema Jasonovom izgledu u ovom filmu, sve ostalo je dosta loše. Scenarij stvarno nedaje nikakve šanse ikakvom zaljubljivanju u likove, pa smo bombardirani glupim klišejima i ne baš posebno dobrim “killovima”. Jedino što na trenutke daje trunke zabave su kasno osamdesete koje na film daju svoju štih kroz odjeću, frizure i mjuzu.
Šaltanje na Manhattan je iz jedne perspektive ono što svi horror ljubitelji žele - neka ubojice napokon izađu iz napuštenih kuća, šuma u pripizdini i sličnih
far far away mjesta i neka dođu među kakvu takvu civilizaciju. Hrabar pokušaj u bilo kom smislu, ali vidjeti Jasona kako se šeće kroz metro ili po ulicama Manhattana - jednostavno djeluje potpuno
trashy. Taj trash-efekt se dodatno primjećuje kada shvatimo da nitko ne abadira Jasona, tj. tom “čudnom” Svijetu je on potpuno normalna individua pokraj koje će se bez beda prošetati. Na trenutke film posuđuje scene od post-apokaliptičnih filmova popularnih sredinom osamdesetih, što je zapečaćeno sa par napada na Jasona sa toksičnim otpadima.
Sve u svemu, “Jason Takes Manhattan” je pokušaj da se umirući serijal digne (spusti) na jedan drugi level, mnogo opušteniji i zabavniji za gledatelja koji ne očekuje ništa više od sat i pol
mindless zabave.
Premijera Freddyevih noćnih mora, TV
spin-offa popularnog filmskog serijala počinje u
prequel stilu. Freddy je ulovljen nakon što se bavio svakakvim gadarijama i u trenutku kada treba dobiti maksimalnu moguću kaznu, njegov ljigavi odvjetnik vadi papir koji ga u roku od 3 sekunde potpuno oslobađa. Kao fol, na papiru piše da se Freddyu nisu pročitala njegova prava i psihološka kazna pada na šerifa koji ga je uhitio. Freddy odlazi iz sudnice i odmah nastavlja gdje je stao - planira napad na šerifove kćerke. U to vrijeme, diže se svjetina i kreće u svoj obračun sa Freddyem.
Tijek događanja u seriji nije baš isti kakav je u filmovima, ali i ovdje ubrzo Freddy završava istom sudbinom - ljuti lokalci ga pale živoga. Glavni inicijator cijele “zabave” je šerif koji je praktički došao spasiti Freddya, ali se pod utjecajem ljudi i Freddyevih prijetnji brzo prešaltava i pali manijaka… Freddy sav sretan doživljava svoju smrt kao novo buđenje i uskoro počne u snovima napadati ljude koji su ga ubili. Da, ne njihovu djecu, nego baš njih, a posebice putem snova počinje mučiti šerifa.
Ova 45-minutne epizode je solidna za pogledati, makar su iskrivljene činjenice, ipak je zabavno pogledati “polu službeni” prequel koji je snimljen u 80tima. Ono što je zanimljivo su pogledi na “svijet” kroz Freddyeve oči, gdje se vidi da je potpuni luđak koji vidi drugačiju, poremećenu stvarnost. Uz to imamo Freddya u akciji kao još “normalno” živo biće, te pogled na to tko ga je pokopao na onom auto otpadu (verzija #2). Iz tehničke perspektive, način snimanja i gluma je na jako niskoj granici, ali da se pogledati radi tog 80s štiha…
Grupa mlađih delikvenata upada u lokalni supermarket i pokrade par bezveznih stvari. Bježe u kombi i odlaze sa mjesta zločina. Za njima kreće policija, te oni u bijegu kreću nekom čudnom cestom uz groblje. Ubrzo zapnu u nekoj rječici i pješaka odlaze na spavanje u obližnju napuštenu kuću. Usred večeri shvaćaju da je u kući otvorena nekakva čudna oštarija, a od vlasnika saznaju o mogućnosti zarade velikog bogatstva. U podrumu se nalazi se prolaz u nešto što izgleda poput pakla, te teenageri u njemu moraju provesti noć. Ako to učine i usput prežive, bogatstvo je njihovo….
Prije kojih par tjedana sam nadopunio svoju kolekciju knjiga o horror filmovima sa nastavkom mini fan knjižice o slasherima (Slash Hits) i odličnom knjigom “Italian Horror” koja je kao što i sami kužite bavi talijanskim horrorima, ali u periodu od 1979 do 1994 godine. Jebiga, nemože bolje od toga :) Pročitao sam knjigu u šutu i ulovila me mantra za gledanjem old skul italo horrora.
Makar sam u knjizi naletio na neke stvarno posebne i izgleda kvalitetne filmove, jedna od recenzija me podsjetila na 20 godina star film koji sam sa ekipom gledao dosta davno kada su VHSovi bili jedini način širenja filmskih vidokruga. Kao što i sami znate ako pratite HorrorHR, ne volim spominjati nekakve spoilere, ali u ovom filmu je jedna posebna svar koju ne smijem preskočiti. Vi se slobodno prešaltajte na slijedeći paragraf ako vas ne zanima. Ok, ovaj film pamtim ponajviše po jednoj posebnoj odlici - u “Graveyard Disturbance” nema niti jedne smrti. Da, dobro ste pročitali, klinci uđu u podrume, isprestrašuje ih razna gomila monstruma, ali se svi vraćaju živi i zdravi. Stvar je u tome što je film rađen za televiziju i izgleda da je trebao biti dosta lagan iz perspektive nasilja.
“Graveyard Disturbance” se fokusira na grupu teenagera koji ulaze u tajni prolaz koji ih vodi kroz nešto što izgleda kao mini verzija pakla. Napadaju ih vampiro zombiji (yeah baby) i razne drugačije monstruozne kreature, ali očito im nije problem u preživljavanju, već u pronalasku izlaza. U pomoć dolazi tipična tupava plavuša koja će po njihovim riječima “sigurno izabrati krivi put, ali je u ovoj noćnoj mori to sigurno izlaz”. Ah ti scenaristi…
Film je režirao poznati talijanski horror redatelj/scenarist/producent Lamberto bava, ali nažalost ovaj film ni blizu ne liči na neka od njegovih boljih dijela poput trashy Demons 1/2. Uz to što sada znamo da je film rađen za televiziju, radnja je na trenutke užasno usporena. U tim ne horroričnim scenama gledatelj jedino može uživati u spektakularno lošoj glumi, jeftinom dubbingu, ali i super muzičkoj podlozi koja miješa originalni
score poznatoga Simon Boswella sa tadašnjim hard rock hitovima.
Radi svojih očitih greški, film neće biti i najzanimljivija stvar za većinu vas, ali ako ste u štimungu za pravu talijansku atmosferu, sa ovim nećete pogriješiti. Moram i pohvaliti izgled monstruma, koji u većini situacija izgledaju jako dobro. Film je nekada spor, ima taj specijalni problem koji sam nekima spoilao, ali ima dobru atmosferu i ipak je ovo Bava junior pa sam baš nekako uživao.
Claudio Fragrasso - kako mi je gušt naletiti na njegove filmove. Ovaj scenarist, redatelj, a ponekad i glumac bio je jedan od glavnih suradnika poznatoga Bruna Matteia. Uz to, prije nego što je postao ribar (?),čovjek je horror žanru dao nekoliko
legendarnih hitova poput “Scalps”, “Zombi 3″, “
Zombi 4″, “
Rats: Night of Terror” i
creme de la creme “Troll II”. Kod žanrovskih italo majstora njegovog kalibra, kvaliteta je relativna stvar, ali bar prave horror atmosfere nikada ne fali. “Monster Dog” je tipičan primjer njegovog stvaralaštva….
Alice Cooper glumi Vincenta Ravena (utjecaj gospodina Pricea sa kojim je Alice devet godina ranije snimio “
Alice Cooper: The Nightmare“), rock zvijezdu koja se vraća u svoje rodno mjesto snimiti novi spot. Sa sobom dovodi cijelu ekipu, ali kada se pojave u malom gradiću shvaćaju da krdo bijesnih pasa masovno kolje ljude u okolici. Zašto, kako, tko - psi ili vukodlaci, otkrijte sami…
Loš film, ali… Uvijek ima ali… “Monster Dog” stvarno ima dobru atmosferu, taj old skul jeftini đir kojega samo lojalni fanovi žanra mogu cijeniti. Uz to i na trenutke smiješne ali za taj budžet solidne specijalne efekte, konstantno trešti Cooperova glazba, što u kompletu ipak malkice vadi izrazito dosadnu priču i katastrofalnu glumu. Niš poseban filmić, ali nekako mi je drago da sam na njega nabasao. Eh te osamdesete…
Nadčovjek protiv nadčovjeka. Chuck Norris protiv besmrtnog manijaka? Tko je veslo sisao? Tko je dobio po ženskom spolnom organu? Tko je Najbrkatija fajting karika? Pitanja, pitanja, a rijetki momci znaju odgovore. Chuck Norris glumi šerifa u malom američkom gradiću, čiju svakodnevicu prekida manijakalni ubojica koji se upravo zaigrao sa sjekiricom. Chuck dolazi, ulazi sam u kuću, fajta se i pobjeđuje. Woohoo, odabrane ekipica pred ekranu uživa u njegovim svijetlim pomalo rijetkim brčićima (važna informacija #1). Manijak u autu čupa lisice i napada murjake, koji ga sa guštom napune olovom do granica zone sumraka. U tom trenu dolazi njegov “doktor” koji ga onako poumrtvoga odvlači u kliniku. Uskoro saznajemo da su se na tipu radili nekakvi eksperimenti i da se čovjek može regenerirati i postaje praktički besmrtan.
Ok kada smo ovo sve saznali u centar pažnje dolazi pozadinska priča, koja do 55te minute radi neimaginarnosti scenarista postaje glavna. Chuck protiv bande motorista + Chuck ljubavnik. Makar cijeli film se može samo 10% baciti pod horror radi besmrtnog tipa i par krvavih ubojstava, odlučio sam ipak radi toga ovaj film podijeliti sa vama, vjernim štovateljima svega lošega ;) Ok znači prošlo je kojih sat vremena, manijak se budi iz “kome” i kreće u finalni obračun. Makljari sve po redu, ali u finalnoj epskoj borbi sa Chuckom ipak (dakako) izvlači deblji kraj.
Fajt: Chuck je klasni borac. Sa jednostavnošću demontira cijelu bandu motorista, neke uspijeva lupiti u padu, a čak napada i tipa koji se unutar birca vozi sa motorom. Koreografije fajta su prosječne, a u par situacija imamo tako lošu glumu nekih udaraca, da se konstantno vraćalo i smijalo na date trenutke (šifra: ponavljanje jedinih te istih
klousapova udarca u glavu, te jednosekundnog čekanja pljuvanja pića iz usta nakon upoznavanja obraza sa Chuckovom cipelom);
Ljubav: Chuck je u par minuta pravi klasični zavodnik. Osim što lagano prstićima miluje ženski vrat, pokazao se da zna aranžirati voće i u romantičnom trenutku ga simetrično postaviti u bračnoj ložnici. Uz to, ljubi se strasno, a to radi čak i na romantičnoj ljuljački, dok im nogice dodiruju svježe ubrane (ok malo pretjerujem) banane.
Gay ljubav: E ovo je čista teorija konspiracije. Kroz cijeli film se, posebice u scenama fajta, provlači jedna gay linija. Osim šamaranja nogama, imamo previše grljenja, hrvanja na podu i par preintimnih dodira rukama. Nije mi jedinom ovo ostalo istaknuto, jer su i ostala dvojica iz ekipe primjetili isto.
Golotinja: Napretek. Svaka žena u filmu bar jednom obnaži grude. Trenutak koji smo svi čekali - motoristica sa tetovažama na poprsju pokazuje Chuckovom pomoćniku što sve majka rodi.
Negativac: Genijalna faca. Fantastičan tip i to bez ironije. Tip stvarno ima neku manijakalnu facu i u većini svojih on-screen trenutaka djeluje iskreno bolesno, ludo, ukratko savršeno.
Posebna spomen: Makar je gluma ispodprosječna, par scena bježanja i skrivanja od manijaka odigranih od strane dvije glavne glumice djeluju iznimno iskreno. A Chuck? Klasika - pogled i ponašanje kao da je direktor svemira.
Podvlačim crtu sa slijedećim zaključkom: Film traje preko 100 minuta, a mogao se bez problema skratiti na kojih uvrh glave 45. I to sam pretjerao, priča je zamorna, komični elementi kroz buddy-buddy akciju su potpuno promašeni.
Daria Nicolodi, najstalnija Dario Argentova glumica u ovom filmu legendarnoga Maria Bave glumi Doru, mladu majku koja se sa svojim sinčićem i drugim mužem nakon sedam godina vraća u veliku ladanjsku kuću. Velika stvar za nju, posebice jer je u toj kući živjela sa svojim prvim mužem, okorjelom narkomančinom koji je jedne noći nestao. Usred toga mlada žena je doživjela živčani slom, pa je slijedećih par mjeseci provela na razno raznim psihijatrijskim tretmanima uključujući tretiranja strujom. Nakon što su sve te godine proletile i Dora se potpuno unormalila, dolazi do novih problema…
Ubrzo nakon useljenja u kuću, njen sin se počne čudno ponašati, te uz vrlo frekventne promjene raspoloženja, stvaranje raznoraznih problema, jednu noć čak u krevetu počinje milovati svoju majku. Promjena u odnosu između majke i sina se događa radi nemirnoga duha njegovog oca, kojemu je povratak žene i sina u kompletu sa njenim novim mužem očito loše djelovao na vječni san.
Dugo nisam pogledao neki talijanski old skul horror i moram reći da me ovaj Shock intrigira već kojih godinu-dve. Našao sam ga doma u nekom jeftinom box setu koji mi je cura donijela sa nekog putovanja, a uz iznimno lošu kvalitetu DVD transfera, box set mi je ostao u pamćenju po nekom filmu gdje se James Earl Jones bori protiv neke morske nemani. Je zamislite onaj glas iz legendarnog “This is CNN” sa harpunom u ruci i nekakvom jeftinom živinom. U međuvremenu sam nabavio bolje DVD izdanje (Blue Underground) pa sam filmu dao svoju, sada mogu reći, zasluženu šansu.
“Mamice, ja te moram ubiti” - osim spomenutog tapšanja majke u mraku, ovo je jedna od upečatljivijih scena u filmu. Dora sa čuđenjem gleda svoga sina nakon te izbačene izjave i jednostavno nemože vjerovati. Kroz veliki dio filma, Dori se dešavaju raznorazna sranja po kući, od nesreća uzrokovanih sinovljevom “nepažnjom”, preko priviđanja zombificiranoga tijela svoga bivšeg muža, pa do jedne velebne LSD trip scene gdje joj se klavir smije.
Glede filma, većina detalja su pozitivni, pa moram spomenuti one najlošije. Prvo i osnovno, mulac koji je odglumio Dorinog sina u kombinaciji sa ultra debilnom sinkronizacijom = toliko loše, da ispada skoro da je sve na granici parodije. Mali je baš preloš, već od prve scene kad ga majka zove “Marcooooo”. Kamera se odgega do njega, on diže pogled i govori “Marco, da, ja sam Marco, evo me mamice”. Mislim wtf? Ok ovdje je bila u igri glupa rečenica iz scenarija, ali film jednostavno morate viditi da skužite kako je mali loš.
Osim što cijeli film radi svinjarije, mislim da nam je Marco doneo prvi dječji
gore ikada - razmišljajući o majci, nekoj lutki reže vrat i polako čupa van krpene dijelove kao da kasapi grkljan. Legenda mala smrdljiva ;) Posebno ću spomenuti i jednu njegovu dobru akciju, na ljuljačku stavi sliku od očuha, inače pilota, pa kad je počne ljuljati, a “novom” ćaći se avion počne rušiti.
Paranoja, strah, neprirodni napadi i genijalna Daria Nicolodi u kombinaciji sa istinski savršenom horror glazbom kakva valjda postoji samo u old skul italo horrorima držala me uz ekran od početka do kraja, u istinskom sažaljenju prema Dori. Po meni, jako dobar predstavnik “zle Italije”
Kako je
jedinica zaradila masne pare, filmski studio Universal je producentima odmah naručio nastavak. Napravljeno je par verzija scenarija, a u igru se na tren ubacio i Arthur C. Clarke, čija je ideja bila nastavak smjestiti oko grandiozne podvodne zgrade. Dakako to bi mnogo koštalo, pa se njegova verzija scenarija preskočila. U pisanje se čak ubacila i ekipa iz jedinice, posebice Robert Shaw koji je sa kompanjonom napisao scenarij koji bi se vrtio oko njegovog legendarnog monologa o havariji vojnog broda U.S.S. Indianapolis. I to je radi očitih razloga ispalo iz igre, pa se odlučilo nastaviti sa najednostavnijim mogućim načinom - direktnim nastavkom. Sa ovim mislim da je film smješten u istom gradu, sa okosnicom glumaca iz jedinice - Roy Scheider je ostao jedini od “velike” trojke, dok su uz njega žena, pomoćnik, gradonačelnik i par
istih žitelja Amitya.
Znači Brody je još uvijek šef policije u Amityu, malenom gradiću u koji dolazi velika ruka kapitala. Kreće se u izradu turističkog kompleksa, a u ime bogatog investitora projekt vodi Brodyeva supruga. Nakon što dolazi do par misterioznih smrti i nestanaka, Brody u panici shvaća da je njegov stari “prijatelj” velika bijela psina ponovno u igri. Dakako ne ona iz jedinice koja je uz zvukove dinosaura (Spielbergova oda kraju filma “Duel”) potonula, nego nova živina koja se radi male nesrećice na početku u filmu pojavljuje opečena lica.
Film u globalu i nije loš, ali je daleko slabiji od svoga prethodnika od kojega mnogo stvari i posuđuje. Gledajući malo u detalje, mnogo situacija u dvojki je, neću reći kopirano, ali obrađeno iz originala. Tu mislim na scene od nalaska inicijalnog leša (žena/kit), toga da Brodyu nitko ne vjeruje, pokušaja nagovaranja gradonačelnika, lažne uzbune, pa do malog detalja poput mini scene u kojoj se vidi povezanost Brodya i mlađeg sina.
Kako u filmu nisu mogli igrati na kartu nečega nepoznatoga, jer nam je “Jaws” prikazao morskog psa i digao njegove standarde, dvojka mnogo češće ima krvoločnu životinu u krupnom kadru. Uspkros genijalnim načinima micanja te ogromne trotronske makete sa pogonom (izvor: zanimljivi dokumentarac sa snimanja), psina izgleda pre umjetno. Jebiga, to je negativni aspekt kada se nešto jednostavno u kadru mora češće pojavljivati. Film ima potpuno drugačiju dinamiku - gdje se u jedinici mnogo vremena trošilo na iznimno kvalitetnu karakterizaciju likova, ovdje se ide više na akciju, pogotovo u zadnjoj
Jaws vs. teenageri trećini (ili četvrtini). Uz to, osim teenagera, ralje uspjevaju napasti i helikopter. I to više nego uspješno, makar se samo u TV
cutu filma vidi napad na pilota - svi ostali imaju “samo” grickanje helića.
Sve u svemu, kako sam i rekao solidno djelo, ali stvarno ga je bilo nezahvalno gledati 24 sata nakon jedinice.
PS: kako mi je DVD regije 1 a na laptopu imam regiju 2 nisam mogao napraviti screenshote + na netu se nemože naći nikakva slika iz filma, a da je pristojne veličine, stavio sam malo old skul postera/covera.
Sparina je počela, sunce konstantno dere, jednostavno sam morao par dana van grada, čisto malo osjetiti gušt otočkog odmaranja i izležavanja na suncu. Plivam tako u dubini od kojih petnaestak metara i jednostavno mi u glavu mora doći pomisao na neku opaku morsku psinu koja bi mogla svake sekunde iznjedriti. Valjda gledam previše filmova :-) Šalu na stranu, sjećam se da mi je kao mulca Spielbergov “Jaws” uveo tolike noćne more, da bi mi svako kupanje u periodu od mjesec dana nakon gledanja filma bilo pravi košmar. Film stvarno nisam gledao već sto godina, pa je bilo vrijeme da izvadim “Collector’s Edition” DVD za kojeg se sjećam da sam prije kojih 5 godina dao cca. 35 kuna u shopu za polovne DVDe u nekom omalenom Danskom gradiću.
Upalih klimu, zavalih se u fotelju i akcija je počela. Dali postoje ljudi koji nisu gledali ovaj film? Baš razmišljam dali je uopče potrebno spomenuti sinopsis filma. Sigurno ima onih koji će reći da ne gledaju svi ljudi horrore, ali mislim da je “Jaws” ipak nešto veće od kvalitetnog horror filma. Evo recimo, gledanje jednosatnog dokumentarca na DVDu mi je otkrilo to da je “Jaws” bio prvi film ikada koji je zaradio više od 100 milijuna dolara. Stvarno informacija vrijedna divljenja, ali kao što i sami znamo to je potpuno opravdano jer je “Jaws” neprikosnoveno remek djelo.
Lokalni policijski šef Brody pokušava spasiti mali gradić Amity i hrpu turista od velike bijele nemani koja se odlučila na opetovane ljudske obroke. Već je prva scena napada morskog psa odrađena apsolutno genijalno. Mlada pripita djevojka bezbrižno pliva blizu obale, dok sa onom legendarnom glazbom kamera iz perspektive morskog psa kreće prema njenim nogama. Savršeno snimljeno, gledatelju se uopće ne prikazuje morska psina, već je njeno urlikanje i bacakanje savršeni trenutak za potpiriti maštu.
Primat preuzima Brody, koji je sam po sebi već iznimno realan lik, a gluma Roya Scheidera ga diže iznad granice savršenosti. Čovjek koji je pobjegao iz gradske vreve, zaposlio se u turističkom ljetnom gradiću, a radi traume iz djetinjstva iznimno se boji vode. Iz perspektive dramske radnje, borba takvog lika i ubojite morske mrcine je nešto što te bez ikakvih problema može uz film sadržati više od dva sata.
Film se bez problema može podijeliti u dva neformalna dijela: napad psine na turiste i lokalce u Amityu, te lov na morskog psa u koji odlaze troje najupornijih - Brody, oceanolog Cooper (genijalni Richard Dreyfuss), te na trenutke pomahnitali kapetan i ribar Quint (Robert Shaw). Stvarno ne mogu reći koji mi je dio bolji, jer se kroz oba savršeno prikazuju potpuno realni ljudi koji moraju riješiti situaciju koja je se doslovno može desiti svakome. Dakako ne mislim na ljude koji se ne mrdaju iz svog nebodera, već na
big picture - to da su napadi morskih pasa stvar koja se redovito dešava, te se i oni gledatelji koji ne puše zombije, vampire i slično mogu potpuno uživiti u film.
Eh da se ponovno vrate ti dani dok nas filmovi nisu počeli zatupljivati sa CGI efektima. Inače volim gledati horrore sa morskim psima, ali je sramota to da ih gledam samo sa ekipom, što apriori znači da su loši,
trashy ili nešto u tim vodama. U ovome filmu se koriste mehaničke makete morskoga psa, što meni iskreno daje dodatnu jačinu na kvalitetu filma. Možda netko može prisrati da se može primjetiti da je to oveća “mehanička” lutka, ali ja bi je uvijek mijenjao za kompjuterizirane efekte.
Pojavljivanje morskog psa i njegovi napadi (pogotovo na mulca koji se bezbrižno bacaka po luftiću) su mi savršeni. Predivno snimljeni, te djeluju iznimno stvarno. U dokumentarcu sam primjetio da su producenti filma imali svoju ekipu u Novom Zelandu, koja je posebno za film snimala scene sa stvarnim morskim psima. Najbolji prikaz tog iznimno dobro odrađenog posla je napad nemani na metalni kavez gdje Hooper zamalo stradava.
Film je baziran na istoimenoj knjizi Petera Benchleya (koji se pojavljuje kao TV reporter), a u režiji legendarnog Stevena Spielberga. Makar je scenarij prepravljan 3-4 puta, gdje su i sudbine nekih likova iz knjige promijenjene, finalni proizvod je savršen. Jebemu, mislim da sam previše puta u ovom osvrtu koristio tu riječ - što reći, stvarno volim ovaj film ;) Nemogu pronaći niti jednu manu, a jednostavno moram spomenuti jedan monolog kojega sam tri puta prevrtio jer je toliko jak i u svako gledanje bi se naježio. Mislim na Quintovu dvominutnu ispovjest o ratnoj havariji broda USS Indianapolis, gdje priča o masovnom pokolju njegovih kolega vojnika od strane par stotina morskih pasa. Taj dio je čak i napisao Shaw koji je glumio Quinta, a i sam Steven Spielberg u intervjuu govori da mu je to najdraži dio filma.
“Jaws” je zasigurno
THE film o morskim psima, djelo kakvo se zasigurno neće nikada ponoviti.
Nisam baš upoznat sa likom i djelom Alice Coopera, osim što znam kako fizički izgleda i da je (bio) mega faca u svom glazbenom svijetu. Ovaj raritet je zapravo oko sat vremena dugi mjuzikl, koji se bazira na Stevenu, liku sa Cooperovog albuma “Welcome to My Nightmare”. Nakon što Steven zaspe ulazi u svijet noćnih mora kroz kojega ga vodi
spirit of the nightmare, nitko drugi nego legendarni Vincent Price. Nakon svake njihove diskusije, dolazi muzički broj, čija kostimografija ima nekakve veze sa horror elementima - od paukova, preko plešućih kostura do jednookog monstruma.
Fora stvarčica da se vrti na TV tijekom kakvog opijanja :) Kako nemam šta previše pisati o ovome, slično kao i sa “
Linnea Quigley’s Horror Workout” dajem malo više slika iz filma.
Te sedamdesete su stvarno bile opičeno razdoblje za filmaše, a posebice gledajući dekadu kroz prizmu horror filma. Droga je bila sastavni element života, a to se vrlo lijepo translatiralo u filmove. Tu ponajviše mislim na scenariste sa svojim bolesnim idejama, među koje spada i Daniel Cady koji je napisao priču za ovaj film. Upoznajemo četu robijaša koja danima radi u nekakvom zatvorskom radnom kampu. Jedan od “pametnijih” prisluškuje razgovor upravitelja sa glavnim čuvarom, gdje načuje da se u jednoj prostoriji za XY svrhe koristi formalin. Čim se organi reda miču sa pozicije, momak poziva svoje prijatelje i manično počinju snifati formalinske pare. Krilatica im je svjetska - ako je besplatno i izgleda poput nekog dima - zašto pobogu to ne bi trebalo udisati? U manirama nekakve jeftine muške gay saune, njih desetorica se počnu izvijati nad parom, a u glavama čisti disko.
E sada, kad smo već saznali da se formalin može koristiti kao opojno sredstvo, momci odlučuju ubrzo nakon šmrkanje pobjeći iz zatvora. Da skratim priču, murja ih ulovi, pobije i zakopa usred pustinje. Pod utjecajem ušmrkanog formalina, naši momci se vraćaju u život kao zombiji.
Za razliku od naših tipičnih zombija, ovi mogu i trčkarati, koristiti svakojake alatke (posebice sjekire i grablje?!) i čim upadnu natrag u zatvor, njihova ovisnost ih vodi na drugu turu uživanja u formalinu. Možete samo zamisliti kakva je ovo sve zajedno bedastoća, a kada još spomenem da je tijekom cijeloga filma glazbena pozadina iznimno slična onim muzičkim efektima iz serije “Batman” sa Adamom Westom (podsjetnik:
kapowww,
kabanggg i sl.), možete si u glavi kristalizirati ovu divotu.
Hvala bogu film traje manje od 60 minuta, pa ga se i može bez problema pogledati bez preskakanja ili opetovanog micanja od televizije. Moram priznati da je film toliko loš da sam ga čak sa oduševljenjem gledao i par puta se iskreno nasmijao.
Ovaj film bi se mogao sažeti u slijedećoj frazi: Seks, Droge i ubojiti čovjek sa glavom purice. Da, purice… Glavni lik u ovom filmu Herschell (hm hm po kome je dobio ime) je motorist koji sa svojom djevojkom Angel dolazi na party kod njene sestre. Dok je Angel žena koja vjeruje u Boga i širi ljubav i dobrotu, njena hippie sestra u svom društvu uživa u fizičkom prakticiranju ljubavi sa nasumičnim muškarcima i uživanju svih vrsta narkotika. Herschell je samo
pothead, te ne želi uživati u opijumu i kokainu, ali ga Angelina sestra brzo obrlati, te se izubija od droge i baci na seks sa sekom.
Kako je to bilo u sedamdesetima, Herschell nakon toga odjebava svoju sada već bivšu curu i ostaje u komuni sa svojim novim društvom. Mora se raditi, pa mu ekipa pronalazi posao u obližnoj klaonici purana. Nakon što dolazi, zaposlenici mu već u prvoj rečenici daje dobrodošlicu na posao, ali mu i nude posao u njihovom eksperimentu. Naime, rade nekakve (pozitivne kao fol) mutacije na puranima, a treba im netko da vidi dali su nakon toga ukusno jelo. Herschell se baca na hranu, ali nakon par sekundi pada na pod. Uskoro se budi, ali više nema svoju “osobnost” - postao je velika purica sa željom za ljudskom krvlju.
Ova boleština iz sedamdesetih nudi opičen soundtrack pun klavira i gitare, nevjerojatno lošu glumu koja na trenutke izgleda kao da je i improvizirana, nešto krvavih scena sa više manje bezveznim sadržajem i uz sve to scenaristi šalju jaku poruku. Glede poruke, ovo je jedan od rijetkih horror filmova u kojemu se kritizira korištenje narkotika, a uz to se veliča Bog i “dokazuje” da je vjera jedino što ljude može spasiti u njihovim problemima. Skraćeno - drogiraj se i postat ćeš polu čovjek polu purica :)
Većina interakcije sa čovjekom-puricom je totalno čudno: hippiji koji misle da
tripaju, njegova djevojka koja kada ga vidi razmišlja o tome što će ljudi reći ako se oženi za takvog “čovjeka”, pa do toga da osim krvi on želi više i više droge.
Kao što možete primjetiti po slikama, glava gospodina purice je preloše odrađena. Djeluje doslovno kao da im je trebalo deset minuta da je naprave. Kad malo gledam, najviše su me šokirale scene urlanja. Naime, kada neka buduća žrtva naleti na “purana”, počinje se derati, ali njen “jauk” je snimljen jednom i onda ga se ponavlja jedno dvadesetak puta za redom. To je bio neki đir u sedamdesetima, jer sam i u nekim trailerima na DVDu vidio slični modus operandi. Kada sam već na DVDu, neki od extrasa su toliko bolesni da ne možeš vjerovati. Kratki filmići koji se tamo nalaze variraju od konzervativnog prikaza slavlja “Thanksigivinga” u građanskoj američkoj obitelji, preko voajerskih snimaka pin-up djevojaka, do dokumentarca o ovisnosti koji započinje usporedbom droge i zmijskog otrova.
U jebote, sad malo kad gledam, jedva sam preživio tih sve zajedno dva sata kopanja po ovom DVDu. Baš ti se u glavi napravi neka blokada uzrokovana šokom i nevjericom. Sumnjam da bi ikada gledao ovaj film, da nije aktivan
Mjesec Opskurnog Horrora #1.
Tipična je večer u malom selu lociranom negdje u Wisconsinu. Pobliže upoznajemo white trash obitelj u kojoj žive dvije sestre i muž od ove starije. Dok se on kurba u susjedstvu, žena loče, a mlađa joj seka izlazi sa lokalnim dobricom. Tmurnu, ali njima potpuno normalnu, monotoniju uništava meteor koji se odlučio pasti baš u blizini njihove kuće. Nakon jeftinjava specijalnih efekata ofarbanih u pršteće crvene boje, jaki vjetar počinje puhati selom, te se svi auti i električni aparati gase.
Udarac meteora privlači i
big boyse u američkoj zračnoj obrani i NASA-i, koji shvaćaju da je meteor nešto prenosio. U kratkom roku, područje gdje je pao meteor postaje napućeno misterioznim jajima iz kojih se počinje rađati velika količina paukova.
Već po obrisima radnje možete primjetiti da je ovo
hommage svim onim
giant nešto filmovima koji su obilježili sredinu prošloga stoljeća. U kombinaciji s vanzemaljskim utjecajem i vjerujete ili ne Einsteinovom teorijom relativnosti, pauci svih vrsta počinju napadati i jesti sve živuće - od krava do ljudi. Uz sve to, posebice na početku, imamo prilike vidjeti dosta
stock footage snimki koje daju svoj hladnoratovski obol tada modernoj tehnologiji.
Makar je film iz današnje perspektive totalno
campy, nudi solidnu retro zabavu i moram priznati da je čak i gušt gledati velike dlakave pauke koji nisu nastali kompjuterskom obradom, nego sa svim tada dostupnim
old school tehnikama. Jest da se u glavnoj sceni napada vidi da su pauci zapravo Volkswagen bube sa zalijepljenim nogama, ali pripisati ću to umjetničkoj slobodi.
Sredinom petnaestoga stoljeća Francis Barnard dolazi u Španjolsku nakon što je pismom izvješten o smrti svoje sestre Elizabeth. Ona je bila u braku sa Nicholasom Medinom, sinom krovoločnog inkvizitora, čija je prošlost veliki teret na Nicholasovoj psihi. Nezadovoljan sa informacijama da mu je sestra umrla od nekakvog problemu u krvi, pokušava od Nicholasa i […] i njegove sestre otkriti što se zapravo desilo. Tek kada na večeru dolazi lokalni liječnik i Nicholasov prijatelj, stvari se počinju odmotavati i saznajemo kakve zle vibracije nosi dvorac obitelji Medina.
Stvarno dugo nisam na repertoaru imao neki film sa legendarnim Vincentom Priceom, zasigurno je prošlo više od pet godina od kada sam gledao R1 DVD izdanje sa originalnim “House on the Haunted Hill” i apokaliptičnim “Last Man on Earth”. Većina onih koji su imali priike gledati neki njegov film znaju da je čovjek naprosto genijalan. Od izgleda, boje glasa, načina glume - Vincent Price zasigurno može ponijeti bilo koji film da bude bar duplo bolji. U “Pit and the Pendulum” Price glumi Nicholasa, ucviljenoga muža koji pati za svojom tragično preminulom ženom. Ulogu je odradio na zavidnom nivou, pa se uz iznimno kvalitetan scenarij Richarda Mathesona (po istoimenoj priči Edgara Allana Poea), film sa užitkom gleda od početka do kraja.
Za razliku od novijih filmova gdje je sve u krvi i mesu, ovakvi filmovi snimljeni prije pola stoljeća 99% svojih kapaciteta fokusiraju kvalitetno obrađenim likovima, razradi priči, te kreiranju savršene atmosfere. “Pit and the Pendulum” se može upravo tako okarakterizirati, jer je film kvalitetan na svim razinama od glume, ideje do onog osjećaja kada se toliko uživiš u zbivanja na ekranu da te priča jednostavno proguta.
Osim što su sa filmom povezani Vincent Price, Richard Matheson i Edgar Allan Poe, redatelj i producent ovog djela je poznati bog B filmova Roger Corman, a izvršni producent je legendarni Samuel Arkoff u čijem portfoliu je zapisano oko stotinjak poznatih horror ostvarenja. “Pit and the Pendulum” zaslužuje samo pohvale i preporuku drugima da ga pogledaju.
U ratnoj Njemačkoj, SS vojnici provaljuju u laboratorij doktora Frankensteina i uzimaju njegovo životno djelo. U štimungu ratnih filmova, sa podmornicom prevažaju taj paket do japanskih teritorijalnih voda, gdje Japancima proslijeđuju kovčeg. Oni to prenose na institut za stanična istraživanja u Hiroshimi. Usred fascinacije sadržajem paketa, potpuno živim srcem, dolazi do detonacije atomske bombe. Fast […]forward petnaestak godina, po ulicama Hiroshimi ljudi počinju viđati čudnog dječaka.
Ubrzo se otkriva da je dječak zapravo kreatura doktora Frankensteina, koja je uslijed radijacije nastala u procesu regeneracije stanica srca. Yeah right, ali ajmo dalje. Ljudi uspijevaju uloviti kreaturu i počinju je istraživati. Ubrzo vidimo da se momku sviđa gledanje televizije, posebice, ma koliko to bizarno djelovalo, japanskog spota za” Let’s Twist Again”.
U manirama japanskih Gojira (Godzilla) filmova, kreatura počinje rasti, te dakako napadati sve i svašta uključujući veliki putnički brod. Znanstvenici shvaćaju da se kreatura kreće prema planinama, gdje mu je, kako kažu, klima slična onoj u Frankfurtu (do jaja). Zadnjih dvadesetak minuta prolaze u potpuno očekivanom tonu - iz zemlje se budi još jedna ogromna kreatura sa kojom se Frankesteinov monstrum mora boriti. Njegov nemesis postaje velika živina sa svijetlećim nosom.
Što reći? Jebeno čudan film, Frankensteinovska verzija fame o Godzilli stvarno nije za svakoga ;)
Ovaj filmski dragulj je drugi dio trilogije u Gill Manu, čovjekolikoj ribi koja je godinu dana ranije zabljesnula kino dvoranama u filmu Creature from the Black Lagoon. Revenge izgleda da se nastavlja na prethodnika (kojeg nisam gledao pa nisam 100% siguran), te priča počinje u zabačenoj laguni gdje ekipa znanstvenika pokušava uloviti Gill Mana. Moram […]priznati da mi se film već svidio u tim početnim scenama, jer su se dosta forsirale snimke iz vode koje izgledaju jako dobro. Creature ima realističnu “uniformu” koja uključuje cijelo ljigavo tijelo, škrge, kanđe, plivaće kožice te u podvodnim scenama iznimno realno pliva (roni), što sve zajedno daje vizualno kvalitetan dojam. Nakon što ga izbomardiraju dinamitom, Gill Man pada u komu, te ga se prebacuje u neki turistički vodeni park. Tamo ga oživljuju iz kome, ali ga uz to vežu lancima i od njega rade sideshow zabavu za mase. Nakon par pokušaja, on kida lance, te na užas prisutnih izlazi iz svoga bazena.
U priču se ubacuje standardni set likova, poput znanstvenika 1, znanstvenika 2, zgodne djevojke - studentice ihtiologije (kod nje je standardno to što je prelijepa:) Dodaje se primjesa ljubavne veze, te finalni beauty and the beast odnos Gill Mana i djevojke. Makar se osjete neke rupice u priči, film ide u totalnu pozitivu baš radi toga jer se “čudovište” full često prikazuje u kadru, te u nekim trenucima izgleda mega spooky (radi efekta dišućih škrga u kombinaciji sa izbuljenim očima i ljigavom kožom). Trivia: u filmu sa jednom rečenicom debitira Clint Eastwood… Potpuno mi je bilo neočekivano njega vidjeti kao znanstvenika koji brije na testove sa miševima :))
Dr. Frankenstein čeka smrtnu kaznu giljotinom te svećeniku priča o svome životu. Dok je bio dečko ostao je bez roditelja, koji su mu oporukom ostavili ogromno bogatstvo. Prva odluka koju je učinio, obilježila mu je život - unajmio je osobnog učitelja sa kojim je zavolio znanost. Kako su godine prolazile, njihovi eksperimenti su došli do […]tog stadija da su uspjeli oživjeti mrtvo štene. Dok je njegovom mentoru Paulu to bilo dovoljno, Frankenstein je htio oživjeti ljudsko biće. Kako mu nije bilo zanimljivo samo oživjeti leš, krenuo je u nabavku dijelova ljudskih tijela sa ciljem slaganja savršenog bića. Malo po malo, Frankenstein ludi te počinje i ubijati ljude da usavrši svoju kreaturu.
Ovo je jedan od ranijih filmova studija Hammer sa kojima su počeli “obrađivati” popularne New Line-ove monstrume. Kada se glede retrospektivno, Dracule i Frankensteini su bili definitivno najpoznatija Hammerova dijela. Nakon što se pogleda par tih radova iz pedestih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, vrlo brzo se može zaključiti radi o kakvom zavidnom nivou kvalitete se radi. U ulozi Barona Frankensteina te njegove kreacije imamo dve najveće Hammerove uzdanice - Petera Cushinga te Christopher Leea. Cushing je apsolutno genijalno odradio svoju dramatizaciju fanatičnog Frankensteina, dok je Christopher Lee isto tako perefektan kao monstrum. Iskreno prije ovoga filma nisam ni znao da je Lee imao veze sa Frankensteinom, ali svoju ulogu je odradio do savršenstva. Kada ga gledaš doslovno imaš filing da je ta kreatura sastavljena od raznih dijelova tijela koji zajedno ne funkcioniraju savršeno. Makeup monstera je vrlo upečatljiv, dok ga malo kvari to što se na donjem dijelu vrata vidi da je u priči višeslojna maska. Bottom line, sve više i više sa guštom gledam ove starije filmove jer imaju “ono nešto” što se nemože osjetiti u prevelikom broju novijih horrora.
Paul: You are mutilating his body!!!
Frankenstein: I just removed his brain, that doesn’t have anything to do with mutilation.
Dr Xavier je na tragu brejk-tru otkrića, nekakve vrste “otrova” koji bi ljudima omogućio da vide mnogo više nego što im to urođeni organi vida (iliti oči za neke tupavije:) dopuštaju. Nakon par neuspješnih testiranja na majmunima, te odjeba od strane financijera, odlučuje sam sebi uštrcati te kemikalije u oči. Nakon prvog auto-testa, Xavier dobiva […]moć gledanja stvari kroz fascikle, robu itd. Ukratko eksperiment je uspio, ali “mala” negativna posljedica je što vidi razne svijetle boje koje mu uzrokuju ogromnu bol. Malo po malo, uštrcavanje kemikalija postaje poput ovisnosti, i Xavier totalno gubi vezu sa realnosti. Zamislite samo da vam oči vide, kroz sve predmete što inače vidite. Ljudi postanu kosturi, auti, zgrade i sve ostalo postaju samo mrlje različitih boja. Sve u svemu gadna stvar. Slijedom okolnosti Xavier ubija svoga prijatelja i kolegu, te malo po malo degradira - postaje atrakcija u cirkusu, lažni iscijeljitelj, čak ode i u Las Vegas varati po kazinima :)
Zaželio sam se pogledati nešto malo drugačije, nešto što koketira sa horrorom, ali ne spada u potpunosti pod tu definiciju. Film je producirao i režirao Roger Corman, ultra poznata ličnost u svijetu B filmova. Gluma je stvarno na zavidnom nivou, kad pogledaš malo filmove iz ovog doba, vidiš koliko je velika razlika među tadašnjim i sadašnjim glumcima. Makar je tema old school sci-fi-oidna, u filmu se stvarno pazilo na priču, te u nijednom trenu mi nije bila dosadna ili monotona. Efekti su snimani u Spectromaniji (hehe uvijek kad gledaš end credits od filma saznaš nekakvu blesavoću), nekakvom tip-top tehnikom iz toga doba. Makar po današnjim standardima, to njegovo gledanje kroz stvari izgleda dosta nejasno i čudno, tada je to zacijelo generiralo wow efekt.
Herschell Gordon Lewis je poznatiji pod titulom “grandfather of gore” iliti djed gorea. Nakon što je početkom šezdesetih snimio par soft core exploatation filmova, sa svojim kompadreom David Friedmanaom kreće u nešto potpuno novo, nešto što u danas dalekoj 1963. nije postojalo - gore. Nakon što sam pogledao njihovo drugo dijelo, 2000 Maniacs, ostao sam […]zapanjen sa količinom “muda” koje su ova dvojica imala.
Film se vrti oko šestoro ljudi koji su namamljeni u neki zabitni grad na američkom jugu. U tom gradu se slavi stogodišnjica nečega (poslije se saznaje što, tko, zašto), a ova šestorka su nešto kao specijalni gosti proslave. Kako poslije saznajemo, biti specijalni gost u Pleasant Valleyu nije ni blizu pozitivna stvar. Možda neki koji nisu upoznati sa horror timelineom će i nakon gledanja ovoga filma reći - zanimljiv film, ali zašto se o njemu priča kao o nečemu kultnom? Pa ljudi, scene kakve ima ovaj film su bile ne čudne, nego neobjašnjivo bolesne u to doba - jebiga ipak je prošlo više od čederset godina od snimanja filma. Možete misliti kako su se ljudi osjećali tada kada su vidili
full frontal odsijecanje prstiju ili recimo cijele ruke…
Jedna od “sudbina” iz filma mi je totalno genijalna, jer stvarno nisam naletio na ništa slično u niti jednom filmu osim ovog - prazna bačva se polegne na vrh padine, čovjeka uguraju unutra i drže ga od naprijed za ruke a od iza za noge. Tako dok je on u bačvi u nju zabijaju sa svih strana čavle i nakon toga guraju bačvu sa tipom niz padinu. Mislim jebena ideja, i to u šezdesetima prošlog stoljeća ;)
Sve u svemu bolestan film, obavezna poslastica za sve fanove horrora jer ipak ovo bi trebalo biti kao neka domaća zadaća ;) Btw, kroz cijeli film bend svira onu baš južnjačku mjuzu na bendžoima, što pospješuje čitavi ugođaj filma. Ovo je svakako legendardno djelo.
Nakon što mu je brat sa “House of 1000 Corpses” uspješno uletio u horror vode, Spider, bivši frontmen grupe Powerman 5000 (imali su bar jedan OK album koliko se sjećam) kreće sa sličnim poslom. Film za sada nema imena, ali ideja je slijedeća: U Los Angelesu već koju godinu po ulicama šaraju zombiji, vampiri i […]vukodlaci. LAPD (murja) odlučuje da im je to prava PR noćna mora, pa zapošljavaju holivudskog producenta da sa nekolicinom policajaca krene snimati nešto ala popularni američki reality show “Cops”, koji ovih dana u nas dobiva i lokaliziranu verziju.
Nešto slično sam gledao priej godinu i pol u indie zombie filmu “
Feeding the Masses“, ali baš me zanima kako će se opisati apokalipsa i suživot svih tih živina.
Periodično pokušavam održavati nekakav balans, pa uz svakih dvadesetak novijih filmova se bacim na jedan iz stare škole. Universalov “Mummy” sniman je početkom 30tih godina prošlog stoljeća, u zlatnom dobu crno bijelih preteča modernim horror filmovima. Britanski istraživači u Egiptu pronalaze mumiju svećenika Imothepa, te uz njegovo mumificirano tijelo primjećuju dobro zaštićene papiruse. Profesor koji […]vodi iskapanja, zove austrijskog doktora Millera, stručnjaka za okultno, koji ga upozorava da se se zapisi sa papirusa ne smiju čitati, jer se sa time automatski pokreće prokletstvo. Mladi i poletni profesorov pomoćnik u tajnosti uzima papiruse te ih počinje prevoditi što iz višetisućljetnog sna budi Imothepa.
Radnja se šalta neko vrijeme u naprijed, gdje profesorov sin istražuje na istoj lokaciji. U šator mu dolazi misteriozne egipćanin (Imothep) koji mu pokazuje gdje mora kopati da nađe mumiju djevojke Amon Rha. Uistinu, na toj lokaciji nalaze na još jednu mumiju, te se polako počinje otkrivati egipćaninov plan. Imothep je ubijen radi svoje veze sa Amon Rha, te uz zapise sa papirusa pokušava ponovno osvojiti svoju djevojku koja je sada reinkarnirana u doktorovoj kćerki.
Mummy mi totalno razočarao. Očekivao sam da će pratiti duh tih old skul Universalovih filmova poput Dracule, a ono je ispalo da ih prati do razine blatantnog kopiranja. Za Mummy se može reći da je doslovna kopija “
Dracule“, samo zamijeni glavnog monstruma iz Lugosija u Karloffa i to je to. Bazična priča je skoro ista, a neke scene, pa čak i kadrovi, su u potpunosti iste kao kod Dracule. Druga negativna stvar mi je to što se Karloff u obliku mumije pojavljuje samo na početku (njegov izgled je besprijekoran), dok se u ostatku priče on se pojavljuje u obliku malo starijeg egipćanina.
Netko je ubio Sir Karell Borotyna, a mještani sela sumnjaju da je kriv grof Mora koji živi u obližnjem selu. Priča se da će vampir napasti i njegovu kćerku, pa u selo dolazi profesor Zelen, jedan od vodećih autoriteta kada se govori o vampirima. U tipično kvalitetno odrađenoj Universalovoj produkciji, gledatelji mogu uživati u kvalitetnim […]glumačkim ostvarenjima legendarnog Bele Lugosija, te Lionel Barrymorea, člana poznate glumačke obitelji, kojoj pripada i njegova pra-nećakinja Drew. Bela Lugosi je radi nekih detalja koje ću poslije otkriti ovdje prilično marginaliziran, ali Barrymorea i ostatak
casta sigurno vode sve konce.
Scene na groblju, te pojavljivanje gothic vampirice pred vratima dvorca su primjeri najboljih trenutaka, koje nam tridesete godine prošloga stoljeća donose. Ma nema šanse da danas možeš u modernim horror filmovima imati takav prekrasan, hororičan
scenary.
Morati ću spomenuti jedan veći
spoiler, jer on daje dodatnu čar i posebnost ovome filmu. Naime, Mark of the Vampire je poznat po jednoj stvari, koja u to doba nije bila previše korištena - misterioznim obratom. Makar film pluta vampirskim vodama, kasnije se razvija u rješavanje misteriji o smrti Sir Borotyna, gdje saznajemo da se radnja uopće ne vrti oko vampira, već o ljudskoj zloći, kojoj je u prikrivanju pomogla uigrana glumačka skupina.
Među horror fanovima se uvijek pričalo da je Halloween II prvi horror koji se nastavlja direktno svoga predhodnika. Pod direktno mislim da kad bi se spojila oba filma da bi izgledalo kao da se radi o jednom filmu, bez vremenskog odmaka. E neće ići, “Dracula’s Daughter” počinje odmah nakon završnog kadra iz “Dracula”. Fora definitivno, […]posebice jer sam oba filma gledao u razmaku od kojih tjedan dana. Draculina kćer je grofica Marya Zaleska, koja u London dolazi da spali njegovo tijelo. Njoj je već dosta živjeti pod obiteljskim prokletstvom, te se nada da će ritualno paljenje njegova tijela pomoći da se sa nje skine kletva. Ovo se ne događa, pa pokušava tražiti pomoć od poznatoga psihijatra Jeffrey Gartha, čovjeka kojega je Van Helsing uzeo da ga brani na sudu. Da, Van Helsinga je ćapala murja, nekako mu nisu vjerovali u priče o vampirima ;)
Nastavak filma je napravljen nekako više u luksuznijem tonu - imamo mnogo više različitih veza među ljudima, česte komičke elemente, malo kompleksniju priču, te vizualne efekte uključujući snimke novoga dvorca te leta avionom. Kako film traje samo nešto više od sat vremena, neke stvari se prebrzo dešavaju što utječe na kraj filma koji djeluje malo “ofrle” izveden.
Kao početak pogleda na ovaj legendarni film, morati ću ubaciti nešto trivije koje sam pokupio iz vrlo kvalitetnog dokumentarca na ovom DVDu, te iz audio komentara koji prati film. Znači svi znamo da je književni predložak za Dracule došao od strane Brama Stokera, čovjeka koji je godinama pokušavao svoje djelo prebaciti na daske Lyceum kazačišta kojeg je vodio za poznatog karakternog glumca Henry Irvinga. Sa ciljem i namjerom je planirao da Draculu glumi Irving, ali je to potonji vrlo brzo odbio. Kada se napokon napravila predstava, bila je dosta uspješna te su je producenti pokušali progurati u ameriku. Tamo to preglumljivanje nije baš previše dobro prošlo, pa se većina scenarija obradilo da bolje paše američkom “kazališnom tržištu”. Za ulogu grofa Dracule odabrali su Belu Lugosija, mađarskog glumca, koji je morao pobjeći iz svoje zemlje iz političkih razloga. Bela Lugosi je poznat po tome što u velikom broju filmova/predstava uopće nije znao engleski, te je sve pamtio fonetički napamet. Iz perspektive ekranizacije Stokerova djela na filmskom platnu, prvo djelo je bio jedan mađarski film, koji je potpuno nestao te je iz njega moguće pogledati samo par slika. Drugo, daleko poznatije djelo, je bio Murnauov “Nosferatu”, blatantna povreda copyrighta, jer su autori samo uzeli Stokerovu knjigu i bez ikakvog dopuštenja je ekranizirali.
U Americi, Universal vrlo uspješno snima horrore te se odlučuju za snimanje Dracule. Makar se očekivalo da će Draculu nastaviti glumiti Bela Lugosi, čelni ljudi studija su htjeli Lona Cheneya, čovjeka sa tisuću lica. Taman prije snimanja, Cheney umire od raka, te Bela Lugosi postaje simbol Dracule.
Film počinje u tada zasigurno vrlo spooky štihu vožnje kočijom kroz transilvanijske planine te dolaskom u malo selo gdje svi pričaju na mađarski. Ovo je bila vrlo dobra odluka, jer montiranje mađarskog jezika u tu mističnu atmosferu zabačenog zaselka je davalo dodatnu jačinu cijeloj opening sceni. Usput, tada je transilvanija spadala pod Mađarsku, pa se radi toga ne spominje rumunjski jezik. Mladi trgovac nekretninama Renfield dolazi do Draculinog dvorca na potpisivanje ugovora o seljenju u Englesku. Ubrzo Dracula od njega radi svoga slugu, koji mu pomaže pri migracijama transilvanija-engleska te dan-noć.
U Engleskoj Dracula upoznaje Van Helsinga, njegovog prijatelja Dr. Jack Sewarda, te Minu i Lucy. Ako ste gledali ikoju ekranizaciju Dracule, znate da se radnja vrti ponajviše oko Draculinog odnosa prema Mini, te Van Helsingovog pokušaja “spašavanje” cijele situacije.
Većina stvari u ovom filmu su me naprosto oduševile:
Vizualni izgled - dobro je rečeno u audio komentaru filmskog povjesničara da cijela scenografija Draculinog dvorca zapravo postaje “defaultna” scenografija u većini horror filmova. Napušteni dvorac, ogromne sale, visoke kružne stepenice, paukove mreže, štakori, šišmiši, pa čak i tri armadilla :)) Ovo stvarno nemam pojma kako im je upalo u kadar, armadillo je ona životinja koju se često gazi u filmovima ceste.
Gluma - Bela Lugosi je neprikosnoven, po meni najbolji Dracula kojeg sam gledao. Njegovo lice je savršeno creepy, obrva na jednom oku mu je uvijek malo povišena tako da ga gledajući u oči nemožeš ostati ravnodušan. Spomenuo sam da mu i engleski baš nije išao, e pa baš radi toga neke njegove rečenice djeluju perfektne, potpuno impresivne. Druga osoba koja sa svojom glumom uzima dah je Dwight Frye, koji je glumio manijakalnog Rensfielda. Čovjek je radio takve grimase i toliko promijenio glas, da se stvarno ne sjećam kada sam vidio tako dobro odglumljenog luđaka. Usput, njegov izgled te tonalitet glasa dosta podjsećaju na Golluma iz Jacksonovog LOTR. Frye je kasnije glumio u još par filmova klasičnih Universalovih monstera. Mora spomenuti i Edward Van Sloana, karakternog glumca, specijalista za “austrijske profesore”, koji je utjelovio lik Van Helsinga.
Makar film ima malo čudniji kraj za modernoga gledatelja (pre naprasni završetak), Dracula je definitivno jedno od remek djela horror žanra. Kako je sniman prije skoro osamdeset godina, maestralno je vidjeti kako se režiser Tod Browning, koji je inače bio specijalist za nijeme filmove, pokušava prilagoditi zvučnim filmovima. Radi ovoga u Draculi ima podosta dužih scena, bez razgovora, zvukova, koje djeluju čak vrlo zanimljivo. U dokumentarcu je rečeno da je kamerman Karl Freund zapravo zaslužan za cjelokupni vizualni aspekt filma, jer je sa svojim inovativnim metodama kadriranja i snimanja uspio dočarati, tada vrlo strašnu atmosferu.
Iskreno inače nisam baš fan vampirskih filmova, ali ovaj Dracula je definitivno nešto posebno…
utorak, travanj 8, 2008
Horrori su za mnoge samo filmovi puni smeća i gluposti,čudovišta,zombija,vještica itd...No horrori su za neke ipak malo više,vjerujem da ima onih koji su privrženi horrorima bez obzira što sa godinama idu sve stariji i stariji,horrori su se još počeli snimati davnih godina u mnogim zemljama svijeta.Tako jedna od naših susjednih zemalja,Italija je poznata po mnogim svojim horrorima žilavog sadržaja.Lamberto Bava,redatelj mnogih talijanskih horrora je veoma zaslužan za stvaranje horrora u Italiji i naravno njegov dugogodišnji suradnik sa područja glazbe,poznati skladatelj i glazbenik Simon Boswell koji je zaslužan za davanje pravoga osjećaja napetosti i uživanja.